“Draga kćeri! Ovo ti piše tvoj otac okružen ratnom neizvjesnošću u gradu Vukovaru. Nisam siguran da ću te ikada više moći vidjeti... Ti me se nećeš sjećati jer si još tako mala i ničeg nisi svjesna... A i bolje da nisi... Ne znam hoćeš li ikada dobiti ovo pismo, ali želim da znaš zašto tvoj otac sada nije uz tebe. Prošlo je već dva i pol mjeseca od početka opsade i bojim se da nećemo još dugo izdržati. Srbi su nemilosrdni i kad grad padne bit ćemo im potpuno prepušteni. Već su ubili stotine pa i tisuće naših ljudi... “
Na papir se otkotrlja suza koja ostavi mokar trag na prljavom papiru. Mlad muškarac od 27 godina sjedio je na podu u prljavom vojničkom odijelu. Papir iz njegovih ruku pade na pod. Zarije ruke u gustu crnu kosu. Sve što se moglo vidjeti na licu tog čovjeka bili su strah, neispavanost i iščekivanje budućnosti. Svake noći bezbrojne slike mrtvih drugova koje je izgubio nizale su mu se u glavi poput vrtuljka koji se neprestano okreće. Rat ga je odvojio od cijele obitelji, kćerkice od pola godine i supruge, za koju se sad jedino mogao nadati da je na sigurnom. Duboko uzdahne znajući da ga vjerojatno čeka smrt, mučna i bolna. “Pa zar nije svaka smrt mučna i bolna? Ako nije bolna, onda je barem mučna”, razmišljao je. Možda bolje da ga i metak odmah usmrti, nego da ga vode na Ovčaru. Čuo je puno o onome što su tamo radili ljudima.
...”Sad idem braniti Vukovar, ovo će biti zadnje. Vjerojatno se neću vratiti. I jedino mi je žao što te nisam mogao zadnji put vidjeti i što ćeš morati odrastati bez mene. Ali nije mi žao što ću dati svoj živ...” Tu mladić zastane. Nije mu bilo žao, ali bojao se, srce mu je stegla užasna tjeskoba, a pogled mu je bio mračan i tmuran. Ovaj je rat od njega tražio da položi cijelo svoje biće za domovinu, da se odrekne života kako bi njegova kći mogla živjeti u slobodi svoje zemlje.
“...ne, nije mi nimalo žao, ali bojim se... Volim te svim svojim srcem. Ja ti neću moći kupiti ništa što očevi kupuju svojim kćerima, ali nadam se da će moja žrtva biti dovoljna kako bi ti mogla imati bolji život. Ponestaje mi već riječi, a i vremena. Ovo nije nešto najdirljivije što sam napisao... Teško je lijepo pisati poslije svega što sam doživio. Ne želim da ti jedina uspomena na mene bude ovo pismo... Sjeti me se ponekad, ali znaj da nisam tu jer sam dao život za viši cilj. I nemoj nikoga od njih mrziti, oprosti im, ali nikad nemoj zab...”
U polumračnu sobicu gdje su se odmarali kad nisu držali stražu uđe mu prijatelj. “Ajde, ideš?” upitao ga je. “Moram dovršiti pismo...za svoju kćer”, zausti branitelj. “Nemaš vremena za to. Uzmi pušku”, odgovori drug i izađe. On ispusti pismo na pod, baci pogled na njega i na nedovršenu posljednju rečenicu koju nikad neće dovršiti, koju njegova kći nikad neće moći pročitati jer pismo nikad neće stići do nje. Ustane, uzme pušku i krene u posljednju bitku, ne samo grada Vukovara, nego i svog života. Kad su se vrata za njim zatvorila, na podu sobice ostalo je samo pismo kao jedini dokaz da je tu bio otac djevojčice.